SERBUS

 

sa Bogdanom

Lijepe stvari se nažalost ne događaju dovoljno često. I onda kad se u tamburaškom svijetu dogodi nešto lijepo, i to višestruko lijepo, svakako treba to zabilježiti i napisati koju riječ o tome.
omotMi koji se bavimo tamburaškom glazbom vrlo dobro znamo da je svaki novi album kojeg objavi Zvonko Bogdan sam po sebi već lijepa i važna stvar. O tome ne treba trošiti riječi, stvar je u cijelosti razumljiva – i upravo ovih dana izlazi novi album Zvonka Bogdana pod nazivom Godine su mnoge prošle.
Sam naziv albuma nosi u sebi simboliku, jer je album u osnovi posvećen mnogim godinama prisutnosti Zvonka Bogdana u diskografiji. Točnije, album je snimljen povodom 40-godišnjice objavljivanja prve gramofonske ploče Zvonka Bogdana za tadašnji Jugoton iz Zagreba.
Simbolika se očitava i u činjenici da je svoj jubilej naš poznati autor i izvođač odlučio na neki način obilježiti u Zagrebu, gradu iz kojeg je i krenuo s prvom svojom snimljenom pločom na put kojim ga mi mnogi još uvijek pratimo. Za prateći sastav na tom albumu uzeo je zagrebački tamburaški sastav, s imenom odabranim prema starom purgerskom pozdravu: Serbus. U tom detalju se ocrtava druga lijepa gesta, drugi lijepi moment u ovoj priči o lijepim stvarima, jer je velika i lijepa gesta jednog zaista  velikog imena u tamburaškoj glazbi kad se okrene i ponudi suradnju mladim ljudima, tamburašima prenoseći tako na njih i dio svoje karizme i dio svog amaneta.  I u ovakvoj Bogdanovoj gesti možemo prepoznati poneku njegovu poruku novim naraštajima tamburaša.
Tamburaški sastav Serbus formalno djeluje od 2003. Godine, kad su nastupili u Vinkovcima na Majićevom memorijalu. Svirači potekli iz zagrebačkih folklornih ansambala Zagreb-Markovac i Ivan Goran Kovačić okupili su se u sastav koji je od početka bio baziran na nekim principima koji se razlikuju od principa većine drugih tamburaških sastava koji djeluju svuda oko nas. Bez ikakvog pretjerivanja i uljepšavanja, njih se može nazvati iskrenim i pravim zaljubljenicima u tambure i tamburašku glazbu, jer za razliku od mnogih drugih vođeni su prvenstveno svojim zajedničkim stavom prema tamburama. Željeli su i uspjeli u svojoj želji da sviraju ono što sami vole i žele svirati, ostali su neovisni od utjecaja sa strane koji mnogim tamburašima, pa i profesionalcima uvjetuje tržište prema kojem se moraju postaviti. I to je jedan lijep i važan detalj koji u mnogočemu određuje profil sastava Serbus, a time i rezultate njihovog rada.
Okupljač i spiritus movens Serbusa je Goran Hlebec, izdanak križevačke tamburaške škole koji je svojim dolaskom u Zagreb kao mladić 5 godina svirao u Folklornom ansamblu Studentskog kulturno-umjetničkog društva Ivan Goran Kovačić iz Zagreba, a nakon toga je nastavio svirati kao profesionalac u Državnom folklornom ansamblu Lado iz Zagreba. Već je od amaterskih dana pokazivao poseban, dodatni interes za tambure i tamburašku glazbu, prikupljajući i sistematično pohranjujući najrazličitije informacije, od povijesti tamburaške glazbe, značajnih tamburaških autora, pedagoga i izvođača, pisane literature pa sve do organiziranje jedne od najpotpunijih fonoteka s tamburaškom glazbom uopće. U svemu je uvijek nastojao ostati neovisan i svoj, zaokružiti sve što ulazi u područje njegovog interesa u jednu samostalnu cjelinu u čemu je i uspio.
Ove napomene o Goranu Hlebecu nisu samo nanizani dojmovi, nego su na najdirektniji način povezani sa svim ostalim i dobro objašnjavaju sve o čemu će ovdje biti riječi...
Goran je okupio ekipu svirača s kojima je uspio naći zajednički jezik i interes:

  1. Hrvoje Šimanović, primaš iz Zagreba, svirao u ansamblu Zagreb-Markovac
  2. Ivan Franić, tamburaš i poznavatelj instrumenata iz Županje svira 1. brač u sastavu.
  3. Danijel Lukić na drugom braču, rodom iz Tovarnika, svirao u ansamblu Zagreb-Markovac
  4. Hrvoje Markač na bugariji, svirao s Danijelom u Markovcu (još uvijek svira u Markovcu, op. G.H.)
  5. Mladen Grobenski na basu, svirao je u Kovačiću s Hlebecom, kasnije u Markovcu s ostalima
  6. Srđan Stanojević, 3. brač, svirao u I.G. Kovačić, zadnji se priključio sastavu neposredno prije snimanja ovog albuma
  7. Sam Hlebec svira čelo i jedini je profesionalni svirač u ekipi

sa snimanjaPod Hlebecovim vodstvom planirano i usmjereno rade na realizaciji svojih ciljeva. U taj rad ulazi i potraga za vrhunskim instrumentima, koja je kontinuirana i uspješna, jer već do sada imaju zavidnu kolekciju vrhunskih instrumenata u sastavu. Ne treba napominjati da se radi na redovitim probama, da taj rad traje godinama i da nije težak samo onima koji to zaista vole.
Snimaju i svoje albume, koji ispočetka nisu bili izdavani s namjerom se s njima izlazi na tržište, nego su rađeni prvenstveno za njihov gušt i za uži krug prijatelja i poznavatelja tambure. Pojavljuju se tako snimke božićnih pjesama, instrumentala s panonskog područja, uključujući Slavoniju, Vojvodinu, Mađarsku i Rumunjsku... Njihov stil sviranja karakterizira preciznost i čistoća, točnost od nota u aranžmanu, preko sviračke razrade tih aranžmana do najsitnijih detalja, pa sve do tehničke i producentske preciznosti. Tu nema nejasnih, nečistih ili sumnjivih tonova, sve je dotjerano i sređeno. I po tome se razlikuju od mnogih ostalih.
I taj tehnički dio priče je Hlebec savladao, ušao u detalje tonskog i producentskog dijela posla, nabavio opremu i uredio svoj tonski studio gdje su i nastale njihove prve snimke.  Osim studija, tu je i njihova web stranica ( www.serbus.hr ) koju je Hlebec sam kreirao i postavio i koja samom svojom kvalitetom i sadržajem samo dodatno potvrđuje količinu pedantnosti i samporijegora posvećenog onom čime se bavi.
U sve skupa je uložena ogromna količina znanja, volje, vremena i ljubavi. Imajući to u vidu, rezultat je morao doći. A kad taj rezultat bude jubilarni album sa Zvonkom Bogdanom, onda se sve skupa zaokružuje u jednu vrlo suvislu i izuzetno lijepu cjelinu.
Suradnja sa Zvonkom Bogdanom kreće od koncerta u kojoj ga je Hlebec kao čelist, član jedne druge tamburaške ekipe pratio na jednom koncertu.  Dogovoren je nastup Zvonka u Križevcima, na kojem će ga pratiti Serbus. Nastup je održan, uspio je i snimljen je kao live-snimka. Ogroman je posao bio sve to pripremiti, odsvirati i snimiti u jednom dahu. I tu opet dolaze do izražaja sve kvalitete koje Serbus kao skupina, ali i kao pojedinci imaju. Opet ona količina rada, znanja, vremena koju samo ogromna volja i amaterski zanos mogu iznjedriti.
Tako da, imajući sve to u vidu, ustvari uopće nije čudno što je Bogdan, kao iskusni maher svog zanata sve te kvalitete prepoznao i shvatio da je situacija sa Serbusom po mnogočemu posebna i vrijedna pažnje. Njihov zajednički album je, može se reći, urađen na obostrano zadovoljstvo, i u svojoj suštini se radi o međusobnom poklonu. Poklonu Bogdana Serbusu, za njihov veliki i sustavni trud i napor uložen u sviranje tambura, isto kao i o poklonu Serbusa Zvonku Bogdanu za njegovu 40 godišnjicu. To vjerojatno i jest najljepši detalj u ovoj višestruko lijepoj i pozitivnoj priči.


* * * *

sa koncertaSam izbor pjesama je prilično šarolik, naslovna pjesma se po prvi puta objavljuje, interesantna je obrada pjesme iz filma Treći čovjek; ali ne one poznate instrumentalne teme, nego baš pjesme koja se izvodi u tom filmu. Uz sve to idu i 2 instrumentala. Aranžmani su napravljeni na već spominjani serbusovski način, čisto i točno, što bi se moglo i nazvati drugačijim, serbusovskim pristupom sviranju  tambure. Svakako su prepoznatljivi i nisu uobičajeni. Tim više, jer je za neke od manje izvođenih i poznatih tema koje se nalaze na albumu, sam aranžer, Goran Hlebec namjerno izbjegavao preslušavanje drugih izvedbi, želeći i u aranžiranju ostati što više van utjecaja drugih. Ionako se već puno govori kako svi tamburaši i sve tamburaške pjesme liče jedne na druge. Serbusi su napravili svoj odmak, našli su svoj način i svoj izraz. Očekuje se to i od ostalih.
Gledano i s neke druge, neutralne strane, nije pretjerano izjaviti da je ovo najkompletniji album u cjelokupnoj hrvatskoj diskografiji jer osim snimljenih pjesama, popratne knjižice i omota, na disku se nalazi i dojmljiv na najvišem nivou urađen multimedijalni dodatak izuzetno bogatog sadržaja. Dakle, ubacivanjem diska u kompjuter, imamo pristup detaljnom pregledu svih Bogdanovih objavljenih ploča u proteklih 40 godina, sa slikama, detaljima, tu su i tekstovi pjesama, u digitalnom obliku, bonus pjesma... Jednostavno, čovjek se ne može sjetiti što bi se još moglo dodati na nešto što se u ovom slučaju s punim pravom može nazvati Albumom, s velikim A.
Takav kvalitetan, odgovoran i požrtvovan pristup poslu, nastojanje najboljim mogućim rezultatima jednostavno ne mogu biti bez rezultata koji se može i čuti i vidjeti na albumu Godine su mnoge prošle.
Sam album je tim vredniji što zbog svega predstavlja i nagradu svima koji su na njemu sudjelovali, kao i već spominjani obostrani i međusobni poklon Zvonku Bogdanu i Serbusima.

 


Mario Pleše
 

 


© www.tambura.com.hr, sva prava pridrzana