Tamburaška djelatnost u Sloveniji

Namjera ovog članka nije uspoređivati tamburašku djelatnost u Sloveniji s onima u Hrvatskoj ili Srbiji, nego predstavlja kratak prikaz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti tambure (kod nas se više upotrebljava riječ tamburica) u Sloveniji. Vjerujem, da će biti budućnost, drukčija, bolja …

U Sloveniji je tambura »rezervirana« za nekih pedesetak sastava i orkestara i nekoliko glazbenih grupa, koje imaju manju diskografiju, kao recimo grupe Šukar, Fajrund, Prifarski muzikantje, Zlati muzikanti, Dupljak, Vodomec i drugi.

Ista je situacija sa tamburama u školama. Tek je 2006. godine bio napravljen prvi nastavni program za tamburu u osnovnoj glazbenoj školi kao i prvi udžbenik za tamburaše početnike. Slična je priča sa skladateljima, koji pišu glazbu za tamburaše. Da se pokušam slikovito izraziti, tambura u Hrvatskoj i Vojvodini (Srbiji?) je to, što je kod nas u Sloveniji diatonična harmonika (frajtonerica).

Pošto ipak ne postoji velik interes za tamburu, nema ni puno graditelja, mada se gradnjom gitara kot nas bave nekoliko majstora. Majstor Nace Zaletelj iz Mengeša je jedan od takvih koji može napraviti dobru tamburu. U zadnje vrijeme bavi se restauracijom i graditeljstvom i Robert Vrtačič, inaće graditelj violina u poznatoj radionici violina Demšar u Ljubljani. Slovenski tamburaši za sada još nisu previše zahtjevni u smislu biranja instrumenata, pa najviše odlaze tamo, gdje im je to najbliže, ali tu činjenicu ne treba previše generalizirati.

Sve ovo ne znači da u Sloveniji nema ljudi koji su emocionalno jako povezani s tamburom. Naprotiv, ima nekoliko entuzijasta, a uz njih na sreću ima i nekoliko glazbenih pedagoga, koji žele tamburi dati nešto više od ostalih amatera muzičara. Oni su najviše zaslužni da su na cijeloj stvari inzistirali i tako odžali tamburu živom na slovenskom teritoriju.

Tamburaški pokret na prostoru Slovenije počeo je krajem 19. stoljeća, a tijekom nekoliko zadnjih godina 19. stoljeća pojavili su se i prvi tamburaški orkestri. 1900. godine u Sloveniji se pokreće prvi tamburaški časopis kojeg je uređivao Hrabroslav Vogrič. Naziv časopisa je bio Slavljanska lira. Pored vlastitih kompozicija objavljivao je i djela hrvatskih i čeških skladatelja. Značajniji slovenski skladatelji, koji su pisali glazbu za tamburu, bili su Stanko Premrl, Vinko Vodopivec, Emil Adamič, Radovan Gobec. Pored njih tu su još i Marko Bajuk, Adolf Groembing, Janko Gregorc i Davorin Jenko, a u današnje vrijeme Tomaž Habe.

Između dva svjetska rata na teritoriju Slovenije tamburaški pokret bio je vrlo razvijen. Tamburaški orkestri su se osnivali na područjima uzduž granice sa Hrvatskom. Na neka područja su tamburu donosili studenti, koji su studirali u Pragi i u Beču, a ima i primjera, da su tamburu u Sloveniju donosili i radnici koji bi radili na sječi šume u Slavoniji.

Poslije drugog svjetskog rata nije bilo više toliko interesa za tamburu. Ona se održala tek u nekim sredinama, gdje se ta tradicija više ili manje uspješno nastavlja i danas. Tamburaški sastavi i orkestri su prisutni u Beloj Krajini, na Kranjskem, u Prlekiji, Prekmurju, na širem području Ptuja, Velenju, Šmartnem pri Litiji, te nekoliko grupa na jugozapadu Slovenije (Vipava).

Javni sklad za kulturne djelatnosti Slovenije održavao je regionalne i državne smotre tamburaških sastava i orkestra, ali ipak tamburaši su više ili manje bili prepušteni sami sebi. Bez stručnog vodstva, bez tamburaške literature došlo je do zastoja koji se odrazio na kvaliteti sviranja.

U razdoblju između 1982. i 1990. godine bilo je pokušaja da Slovenska udruga tamburaša učini korak dalje. U njihovoj režiji izašlo je nekoliko brojeva časopisa Tamburaš, ali su u zadnjem broju vehementno napisali da se nema više ništa za zapisati i tu je toj priči bio kraj.

Nakon raspada bivše zajedničke države došlo je do afirmacije tamburaške glazbe u Hrvatskoj, a zahvaljujoči afirmaciji ethno glazbe ponovno i do interesa za tamburu koju ethno sastavi uključuju u svoj instrumentarij. Tamburaške smotre pod organizacijom Kulturnog sklada Slovenije postale su organiziranije, počelo se sa ocjenjivanjem, a ponekad su ocjenjivači bili i stručnjaci iz Hrvatske (D. Varga).
Izvođači na te smotre još uvijek dolaze uglavnom iz ranije spomenutih dijelova Slovenije. Njihov repertoar je još uvijek tehnički relativno jednostavan, ali ipak se prepoznaje i pozitivni pomak u tehničkom smislu. U nekim sredinama uspjelo se angažirati i mlade muzičare, što se odražava i u kvaliteti interpretacije.

Manje je onih grupa, koje su odlučile krenuti drugim, zahtjevnijim smjerom. Tu bi trebalo istaknuti TO Dobreč iz Dragatuša, TO KUD Oton Župančič iz Artič, TO Glazbene škole Črnomelj, TO Osnovne škole Draga Bajca Vipava, Viniške tamburaše, TO Šmartno pri Litiji. Zajedničko nabrojanim tamburaškima orkestrima je činjenica da njima rukovode glazbeni pedagozi, na kojima je i velika odgovornost za razvoj tamburaške djelatnosti u Sloveniji.

Kao što je bilo rečeno, u Sloveniji je tambura kao ethno instrument pokucala i na vrata osnovnih glazbenih škola. U 2006. godini glazbeni pedagozi Dragutin Križanić (Artiče) i Simona Pirc Katalinič (Drotmantraši, Radenci) su napravili pionirski korak i napisali prvi udžbenik za tamburaše početnike. Nadam se, da će taj primjer uskoro slijediti i drugi, treći…

I u Sloveniji tambura je tijesno povezana sa narodnom baštinom, jer u Beli Krajini ne možemo zamisliti njihove narodne pjesme i plesove bez tambure. Tako je pod palicom Franceta i Tončke Marolt nastala koreografija Belokrajnskih pesmi i plesova, koje slovenske folklorne grupe često izvode, naravno uz pratnju tamburaša. Osim folklornih grupa iz Bele krajine imaju svoje tamburaške sastave još AFS France Marolt, FS Emona, FS Koleda iz Velenja i FS Iskraemeco iz Kranja.

Značajan čimbenik razvoja tamburaške djelatnosti u Sloveniji je Javni sklad za kulturne dejavnosti, čija zadaća bi trebala biti stručna pratnja sastava, odgoj mladeži i stručnih voditelja sastava. Djelomično im to uspjeva organizacijom seminara za svirače i njihove voditelje. Za predavače na seminarima ponekad angažiraju i strane stručnjake (Dražen Varga, Siniša Leopold).
U tom kontekstu trebalo bi spomenuti i Damira Zajca, koji je stručni suradnik Slovenskog javnog sklada za tamburu, ocjenjivač na regionalnim i državnim smotrama, pa i autor mnogobrojnih aranžmana za tamburaške sastave.

Idući čimbenik razvoja tamburaške djelatnosti je suradnja na međunarodnim festivalima tamburaške glazbe na prostorima bivše Jugoslavije kao što su festivali u Banja Luci, Osijeku, Subotici, Kumanovu…Za slovenske tamburaše ovo je prilika za tkanje međusobnih prijateljskih odnosa, kao i za međusobnu razmjenu tamburaša, gostovanja, notnog materijala.

Projekt kojeg je započeo Javni kulturni sklad, koji na žalost nije zaživio jest ideja o osnivanju centralnog slovenskog tamburaškog notnog arhiva. Ideja je bila koncipirana tako, da svaki od tamburaških sastava odvoji po jedan primjerak od partitura koje posjeduje, kako bi se one poslije pohranile u digitalnom obliku. To je bila vrlo dobra ideja, međutim, po mom mišljenju, nije zaživjela zbog toga što nije dobila suglasnost autora, koji ne žele besplatno dijeliti svoje intelektualno vlasništvo.

Jedan od projekta u nizu afirmacije tambure u Sloveniji sigurno je organizacija međunarodnih tamburaških festivala. Na tom području aktivan je TO Dobreč iz Dragatuša sa svojim umjetničkim vođem Antonom Grahekom. Drugi aspekt te iste priče je organiziranje festivala, na kojima bi sudionici izvodili autorsku glazbu. Taj su pionirski potez napravili organizatori festivala Tamburanje va Kosteli.

Da zaključim, ključni dio tereta vezanog za razvoj tamburaške djelatnosti do sada bio je na plećima tamburaša – entuzijasta. Očekujem, da ćemo taj posao sada predati tamburašima - glazbenim pedagozima, koje za sada možemo nabrojati na prste jedne ruke. Vjerujem, da će ih uz solidan i kvalitetan rad Kulturnog sklada i amatera tamburaša biti sve više i više te da će ta brojka kroz godinu ili dvije narasti.

Na kraju želim naglasiti da mi slovenski tamburaši želimo razvijati i pojačati prekograničnu suradnju, što dokazuje i sudjelovanje slovenskih sastava na festivalima na prostorima bivše države. Vjerujem, da su i tamburaši na ostalim prostorima zainteresirani za međunarodno suradnju. Zato na kraju još link do slovenskih tamburaških sastava.

Zapisao: Igor Robar